jednog jutra
jednog jutra – a svakodnevno buđenje je doista težak pothvat – dakle, jednog jutra sam zaboravio ime svog starog, u svakom pogledu prisnog, štoviše vrlo dragog prijatelja. prestrašio sam se i pokušao metodom nabrajanja alfabeta ponovo dozvati njegovo ime u sjećanje. uzalud. dakako, moralo je biti tako da me je moj prijatelj odmah potom nazvao. prepoznali smo se ionako po glasu, bilo bi nemoguće javiti se imenom. rekao je u nekom meni nepoznatom tonu, kao da se želi sam od sebe distancirati, da mi mora priopćiti nešto kuriozno. rano ujutro primio je anonimni telefonski poziv – sada je zamjetno progutao zrak – da je njegovo ime ukinuto, izbačeno iz svih dokumenata, te da mu je najstrože zabranjeno to ime koristiti u ma kakvoj svezi. pozivatelj je govorio tako odlučno, rekao je moj prijatelj, da se neka glupa šala može isključiti; govorio je takoreći smrtno ozbiljno i s autoritetom. moj prijatelj – njegovo mi ime još uvijek nije palo na pamet – namjerava se toga držati, te me istovremeno moli da ga više nikada ne oslovim njegovim imenom.